Marko Vozab srednjeprugaš je iz Beograda i peterostruki atletski prvak Srbije. Marko je član Belgrade Urban Running Teama koji s prijateljima iz Zagreba (Zagreb Runnersima) čine ekipu 442. Marko je ove godine trčao i u Krapini na 12. Krapinskom ceneru te odnio pobjedu ispred našeg peterostrukog kadetskog prvaka Hrvatske Juraja Skupnjaka. Marko je u Krapini postavio i svoj osobni rekord na 10 kilometara koji iznosi 0.33.21 što je brzina od 3:20 min/km. Razgovarali smo s Markom i u nastavku teksta saznajte što nam je rekao.

Za početak, možete li nam reći kako je započeo vaš put u atletici? Što vas je privuklo atletici?

Moj put je krenuo sasvim spontano, u studenskim danima, kada sam tražio bijeg od učenja, a ujedno i luftiranje mozga, odnosno meditaciju za teške dane. Samoj atletici me privukao izazov, sam taj čin kada treba da se čovjek bori protiv samog sebe, odnosno da pobijedim sebe od jučer ili od pre nekoliko dana ili godina.

Imate li sportskog uzora ili trenera koji je ostavio poseban trag na vaš razvoj? 

Moj sportski trener, a trenutno i moj dobar prijatelj je Miloš Salaški koji je definitivno imao najveći utjecaj, a samim tim je ostavio i poseban trag u mojoj karijeri. Od početka treniranja atletike do danas i rekreativnih dana i dalje se savjetujem s njim. Bez njega bih bio samo običan trkač na ulicama Beograda. Pored mog trenera moram da spomenem i mog fizioterapeuta Slobodana Markovića koji je također samnom od tih početnih atletskih dana, a koji i danas doprinosi mom oporavku. Bez ta dva čovjeka moji uspjesi ne bi bili takvi, a samim tim ti uspjesi su ujedno i njihovi.

Vaš osobni rekord na 800 metara iznosi 1:48.68, a postigli ste vrlo dobre rezultate i na 400 m. U kojoj se disciplini najviše osjećate “kao kod kuće”?

Definitivno je 800 metara bila moja disciplina. U njoj sam se osjećao kao u svojoj koži. Ta disciplina postala mi je jako zanimljiva jer se tu brzo trči, treba da bude dobra konkurencija za dobre rezultate, a i taktika igra ogromnu ulogu. U njoj se sve događa munjevito brzo, dosta je izazovna i to me je privlačilo.

Često ste nastupali i u štafetama. Kako je trčati za tim u odnosu na individualnu utrku?

S obzirom da sam kao dječak trenirao košarku, time sam zavolio kolektivni sport, samim tim su mi i štafete bile jako ugodne za trčanje. Uvijek sam imao povjerenja u ljude s kojima sam trčao štafete, što je pred izazovne utrke bila olakšavajuća okolnost. Pravile su mi poseban čar, jer sam štafete doživljavao rivalski, za razliku od individualnih utrka gdje se utrkujem sa svojim prijateljima na najbolji mogući rezultat.

Mnogo se govorilo o vašem sudjelovanju u zahtjevnoj utrci kroz pustinju Atacamu. Što vas je motiviralo da se upustite u tako ekstremno iskustvo, daleko od standardne staze od 400 metara? 

U izlaznim godinama svoje atletske karijere shvatio sam da je lijepo uraditi nešto nesvakidašnje, sudjelovati u nekoj utrci koju možemo jednog dana prepričavati unucima. Tako sam prihvatio poziv Belgrade Urban Running Team-a, s čijim sam članovima u off sezoni trenirao, a sada u rekreativnim danima treniram svakodnevno. Ispostavilo se to baš tako, najveće i najnezaboravnije iskustvo koje ćemo definitivno pamtiti do kraja života. 

Što je bio najveći izazov tokom te utrke — vrućina, udaljenost, mentalni napor, organizacija, zdravstveni problemi, kako ste uspjeli izdržati? 

S obzirom da sam se razbolio dan pred početak utrke, mogu samo reći kako je to izgledalo sa strane support-a mojim prijateljima tokom utrke. Mislim da je najveći izazov bio mentalni napor, jer ako padnemo u glavi, onda nemamo šta da radimo na stazi. Na sve ostale stvari smo pokušali da budemo pripremljeni.

 Kako to da ste došli u Krapinu na Krapinski cener? Gdje ste saznali za našu utrku i kako vam se svidjelo kod nas? Nama je iznimna čast što smo vas imali priliku ugostiti! 

Pored svoje ekipe iz Beograda (BURT) imamo i bratsku ekipu iz Zagreba, odnosno Zagreb Runners s kojima se družimo preko 10 godina, a s kojima smo zajedno oformili ekipu zvanu 442. To je bio naš potez da pokažemo svim zajednicama da ono što se dešavalo ranije između tih naroda treba da ostane u prošlosti, a da mi želimo da radimo i napredujemo kao ljudi, pa samim tim gledamo na dobre i pozitivne stvari koje nam trčanje pruža. Preko Zagreb Runners ekipe sam saznao za Krapinski cener, njima je to bila prva utrka na kojoj su nastupali kao ekipa još 2015. godine, a na kojoj je i ekipa Belgrade Urban Running Teama također sudjelovala. Baš iz tih razloga sam i došao na utrku, da proslavimo 10 godina od tog događaja. 

Pošto ste srednjeprugaš, koliko često se odlučujete na duže dionice poput cenera i koji vam je najbolji rezultat na toj dionici?

Od kako sam prestao da se bavim srednjim prugama, počeo sam trčati iz zabave i rekreacije, pa je to trenutno moj dio života. Na ovogodišnjoj utrci u Krapini oborio sam svoj osobni rezultat na 10 kilometara. Samim tim ova se utrka urezala u moje sjećanje i pamtit ću je još dugo.

Poznati ste i izvan atletskih staza — pojavljivali ste se u medijima i TV formatima. Kako doživljavate pažnju javnosti?

Ne osjećam se da uopće imam neku pažnju javnosti iz takvih formata. Želim da moji rezultati pričaju o meni, a ne neki drugi izvori.

Kada pogledate svoj put — što biste rekli da vas je najviše naučio sport?

Definitivno sam kroz sport najviše naučio postavljati ciljeve, organiziram život kako bi te ciljeve ispunio i samim tim da se borim za to što želim. Na tom putu, ka tim ciljevima ćemo se nekoliko puta spopleti, pasti, skrenuti, ali uvijek treba držati fokus na krajnjem cilju i nikada stati.

Na kraju, koju biste poruku poslali mladim atletičarima koji sanjaju velike rezultate, ali se bore s disciplinom ili motivacijom? 

Želio bih poručiti da svi mladi atletičari vjeruju u sebe, da će se njihovo vrijeme isplatiti vrijednim trudom, samo ne treba stati s vjerom i radom.

Razgovarao Miljenko Hršak